Majstori groteske

Središnji događaj u javnosti zapažena, bogatoga likovnog, istraživačkog i izdavačkog programa Doma Marina Držića u Dubrovniku kojim predano rukovodi i prezentira ga javnosti njegov ravnatelj Nikša Matić, ovo je ljeto obilježila izložba Davora Vrankića, u svijetu priznata crtača iz Osijeka koji živi i stvara u Parizu.

 Izložba O gruboći – Držićeva groteska dio je izložbenoga programa Držićeva doma, kojim se uz stalni postav nastoji književno stvaralaštvo kapitalnoga hrvatskog komediografa približiti posjetiteljima najmanjega dubrovačkog muzeja memorijalnog karaktera, u Širokoj ulici. Izložba je priređena u kustoskoj koncepciji povjesničarke umjetnosti Anite Ruso, koja je izdvojila osamnaest Vrankićevih crteža iz nekoliko ciklusa (High Noon, True Self Portraits, Don’t Worry Tomorrow is Another Day, Spinning Company, L’observateu) nastojeći postaviti njegove crteže u odnos prema elementima groteske i gruboće prisutnih u književnim djelima Marina Držića (1508–1567). Pet je crteža Vrankić ovom prigodom izložio prvi put.

Davor Vrankić, Asphyxia, 2006. / Postav snimili Alberto Ricci, Michel Lunardelli i Silvija Vrankić

Pokazalo se kako su brojne nejasnoće biografske naravi iz Držićeva života kojima se bave tumači različitih znanstvenih i umjetničkih disciplina kako bi se približili njegovu literarnom djelu gotovo minorne u usporedbi s neiscrpnim nadahnućem njegova književna djela. Zbog univerzalnosti Držićeva komediografskog djela u kojemu on progovara o čovjeku i njegovoj prirodi, ono je uvijek aktualno za interpretaciju. Vrankićevi crteži koje je za ovu izložbu povezala kustosica Ruso to na poseban način otkrivaju. U predgovoru kataloga izložbe (s prijevodom na engleski, francuski i talijanski jezik) ukazuje na motiv ljudske nakaznosti kod Držića najprije u Noveli od Stanca te na niz različitih načina poimanja estetike ružnoće i ljepote i značenja grotesknog (Mihail Bahtin, Umberto Eco, Jacques Le Goff, Victor Hugo,...). Upravo u groteski i gruboći Anita Ruso nalazi temeljnu poveznicu Vrankića i Držića. Autorica, svjesna kako tek skicozno naznačava širinu tumačenja spomenutih pojmova aktualnih u različitim razdobljima povijesti umjetnosti, konstatira: „Upravo u vremenima raspadanja i izobličenja društvenih sistema, kada vlada otuđenost i pesimizam (srednji vijek, romantizam i avangarda) javljaju se groteskni prikazi u umjetnosti.“

Jedan od najnovijih Vrankićevih crteža, Duel au soleil (2010–2018), reproduciran je na plakatu i izvješen po ulicama Grada na kojem je ljudski lik prikazan iz ptičje perspektive, u skraćenju, u čemu dolazi do izražaja velika glava te posebno nos. Privlačio je pozornost izravnošću kakvom komuniciraju svi Vrankićevi crteži. On crta najobičnijom olovkom na papiru, 2B, 0,9 mm, i u crtež unosi slikarske izražajne elemente minuciozno ispunjavajući, „paučinasto“ gradeći strukture, vanjska obilježja izobličenih ljudskih figura, fantastičnih bića i predmeta. Izloženim crtežima imanentna je spomenuta autorova izravnost predočena u nadrealnim prizorima bez želje da se svidi promatraču. Time odbija pogled, ali ga detaljiziranjem struktura materijala istovremeno privlači. Dakle, riječ je o pomaknutosti koja intrigira i pokazuje autorovu iznimnu sugestivnu crtačku vještinu kojom na crtežima sugerira boju i tako stvara „crtežne slike“. Uz to i različitim rakursima promatranja te promjenama dubinskih i širokih planova, što je obilježje svijeta novih medija, elementarnim likovnim sredstvom izvlači maksimalni vizualni doživljaj.

Uvjerljivost nadrealnog elementa ne ostavlja nikoga ravnodušnim, posebno crtež Asphyxia iz 2006. s prikazanim bićem ukočena tijela i u skraćenju, s grimasom velikih razjapljenih usta. Anita Ruso uočava kako je za dubrovačkog komediografa „granica među živim bićima bila fluidna kao i Vrankićeve maske iz serije: Don’t Worry Tomorrow is Another Day, ukazuje i na niz drugih fascinantnih poveznica s Držićevim djelima, primjerice crtež Spinning Company iz 2011. na kojemu čovjeku nalik figuri jede kobasicu. Kobasica je inače figurin nos, a kustosica taj lik povezuje s tovijernarom Bokčilom, slugom Dunda Maroja koji se brinuo isključivo o primarnim životnim potrebama.

Izložba O gruboći – Držićeva groteska, uz to što je još jedan primjer ostvarivanja visoke razine likovnoga programa uzorne hrvatske ustanove u kulturi sa strategijom koju provodi Dom Marina Držića, svojevrstan je uvod u Vrankićevu samostalnu izložbu u zagrebačkom MSU-u sljedeće godine. Vrankić je završio grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Ante Kuduza, a nakon toga i Faculté des Arts Plastiques u Parizu. Tada, početkom devedesetih godina, nastavlja živjeti i raditi u tom za crtače kakav je Vrankić perspektivnom gradu, između ostalog mjestu najpoznatijeg i najvećeg salona suvremenog crteža u svijetu Drawing Now. Riječ je o jednom od najpriznatijih hrvatskih crtača u svijetu, kojemu su crteži dio zbirke uglednoga muzeja MOMA u New Yorku i važnih kolekcija (poput Ronalda S. Laudera, Georgesa Renanda) i čiji je rad i ovoga puta pokazao kako itekako zaslužuje pozornost struke i šire hrvatske javnosti.